Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

“uzdrmavanja“ onoga što nam se konvencionalnom politikom postavlja kao moguće ili
nemoguće jer – imperativ sautentične politike nije umjetnost mogućeg, nego nemogućeg,
kao što upozorava Žižek.
O umjetnosti, o Bartlebyju
Takvu, “autentičnu politiku“, uistinu nije lako njegovati unutar onoga što Husanović
naziva “dominantnim pred-političkim bestijarijem BiH” no kritička, intelektualna i
umjetnička praksa moraju se nužno okrenuti upravo njoj, događati se u njenom polju i
kretati prema “radikalnoj imaginaciji“, umijećem nemogućeg poduprijeti prostor akcije,
i “bespogovorno zagovarati, oživljavati, proizvoditi i osnaživati“ kulturu političkog. 16
Da, to je naprosto sve što umjetnost može ali u situaciji u kojoj se nalazimo to nipošto
nije malo. Političko na nalazimo u polju u (dnevne) politike pa ono stoga može obitavati
jedino u umjetnosti i teoriji. Međutim, i u tom pogledu, situaciju u BiH, možemo
uzeti kao ogledalo globalnog stanja neoliberalnih demokracija, stanja post-političkog,
melankolično-potrošačkog, indiferentnog društva u kojemu su dinamike slobodnog
tržišta već odavno okupirale mjesto političkog. Ne radi se dakle o tome da se umjetnost
“politizira“ nego upravo suprotno: političko ne nalazimo u onom polju “gdje bi mu
trebalo biti mjesto“ ili – u konkretnom slučaju BiH – za političko u etno-nacionalističkom
realitetu nema mjesta, pa ga umjetnost može nakratko “udomiti”.
U svom predavanju “Petnaest postulata o suvremenoj umjetnosti“ Alain Badiou umjetnost
definira kao “proizvodnju” i “proces” istine: “Umjetnost ne može biti samo iskaz
partikularnosti (etničke ili osobne). Umjetnost je ne-osobna proizvodnja istine koja je
upućena svima (...) Umjetnost je proces istine, a ta je istina uvijek istina senzibilnog ili
senzualnog. To znači: transformacija senzibilnog u događaj Ideje.“ 17
Odustajanje od govora odustajanje je od djelovanja, ali moguće ga je tumačiti i kao
“negativ akcije“ poput rada Bez naziva Slavena Tolja, koji izravnom reakcijom na poziv
da govori odgovara negacijom govora. Njegov je prijedlog s jedne strane gesta odustajanja
od (su)djelovanja i način da se zaobiđe izravan govor – na neki način, on također
preuzima poziciju Bartlebya, s prijedlogom koji nije ni odbijanje ni prihvaćanje, nego
upravo nedokučivi prostor potencijalnosti sadržane u odgovoru “Radije ne bih“, koji ipak
nije odgovor bez posljedica. U tom smislu Tolj – na poziv da u javnom prostoru Banja
Luke nešto izravno izgovori 18 - zaobilazi tu mogućnost, nudeći tek sjećanje na banalnu
anegdotu vezanu uz njegov raniji boravak u Banja Luci, na događaj koji se zapravo mogao
dogoditi bilo gdje i bilo kad. Ne govoreći ništa o stanju statusa quo, Slaven govori upravo o
njemu, istovremeno subvertirajući kustoski carte blache ispunjen očekivanjima, otvarajući
time i područje “mikro-pregovora“ u kojem dvije strane ne dijele nužno iste pozicije, ista
“mišljenja i osjećaje“. Njegova crnohumorna “gesta“ – odluka da obznani svoje “odustajanje“,
pesimizam i osjećaj uzaludnosti i nemogućnosti umjetnika da uistinu djeluje, da
komunicira, već može tek “pričati“ – rasvjetljava upravo njegovu moć govora. Ovaj rad,
međutim, možemo interpretirati upravo kao umjetnikovo radikalno prisvajanje jednog
od Badiouovih Petnaest postulata o umjetnosti u kojem kaže: “Bolje je ne činiti ništa nego
doprinijeti stvaranju formalnih načina vizualizacije onoga što Imperij već prepoznaje
GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN