Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...
Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ... Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...
GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN O zajednici i izloženosti Pišući u svom ogledu Razdjelovljena zajednica o povijesnoj opsjednutosti zapadnjačke misli tropom o izgubljenoj zajednici, bilo da je ona utjelovljena u arhaičnim, plemenskim formama, antičkom polisu, ideji kršćanske zajednice, itd., Nancy utvrđuje da “zajednice nikad nije ni bilo“ – u onom smislu kako se to želi misliti, te da je ono što nazivamo zajednicom bliže društvu i njegovim različitim, uvijek nedostatnim, formama. Unatoč tome što na horizontu ne postoji neki novi oblik zajednice (i što naš “nenadilazni horizont“ više nije komunizam, već upravo njegova pasivizirajuća negacija koja ne donosi ništa novo), Nancy utvrđuje da je naš zadatak upravo da se zajednicu misli, “da se misli njen ustrajni i možda još uvijek nečuveni, zahtjev“, onkraj komunitarizma i individualizma; da se misli na koji je način moguće reći “mi”. 9 Za Nancyja, zajednica se formira u su-bivanju, bazičnoj “izloženosti jednih drugima, pri čemu je ključno upravo to “su“, ono “između“ singularnih bića, a ne njihov zbroj u nekoj imaginarnoj cjelovitosti. Nešto kasnije, Nancy će to nazvati singularno pluralnim bitkom, u koje “ja“ ne postoji bez “sa“, bez drugog, u kojem je ono uvijek istovremeno i “mi, ti, oni“, su-pojavljivanje, su-esencija - i upravo se ta napetost i neodrediva granica između singularnosti i pluralnosti, tj. upravo se to “sa“ (“koje još nema statusa i upotrebe“) postavlja kao bit zajednice. 10 Takva koncepcija zajednice radikalno se razlikuje od iluzije jedinstvene zajednice tijela okupljenih i prožetih jednim, esencijalnim identitetom, imanentnošću koja se inače potvrđuje i obećava jedino kroz smrt njenih “članova”. 11 Pozvan 1993. da napiše “odu miješanosti“ (mlange), Jean- Luc Nancy započinje tekst riječima: “Sarajevo je postalo izrazom par excellence cjelovitog sistema reduciranosti na identitet“. Ono, dakle, postoji isključivo kao “ identitet“ koji je drugome meta za uništenje, za što je pretpostavljena čistoća identiteta istovremeno i preduvjet ali i rezultat. “Miješanje“ i “bastardnost“ su nedopustivi i ugrožavaju samu srž ideje o imanentnosti neke zajednice. Ovo nije jedini put da Nancy spominje Sarajevo ili Bosnu i Hercegovinu. U predgovoru se nalazi referenca na vrijeme u kojem nastaje esej O singularno pluralnom bitku, gdje je navedena podugačka lista tada aktualnih poprišta ratnih sukoba u cijelom svijetu, zajedno s njihovim protagonistima, “identitetima“. Upravo u tom vremenu Nancy prepoznaje nužnost da se iznova počne misliti zajednica, da se iznova počne misliti kako reći „mi“. Rad Libije Castro i Ólafura Ólafssona, izveden kao intervencija u javnom prostoru u Banja Luci, dio je njihovog kontinuiranog projekta u obliku kampanje, započete 2003. godine, u kojoj, koristeći široki dijapazon strategija medijskog oglašavanja, u potpuno različitim društvenim kontekstima i zemljama, ispisuju, uvijek na službenom jeziku te zemlje, istu rečenicu: “Tvoja zemlja ne postoji”. Ovisno o kontekstu, ova rečenica u obliku objave poprima uvijek nova, modificirana značenja, koja je moguće različito čitati. U kontekstu Bosne i Hercegovine čitanje nužno upućuje na činjenicu nepostojanja konsenzusa oko temeljnog uređenja države te perpetuiranja čekanja i nestabilnosti. Rad je izveden na latini i ćirilici, dva službena pisma BiH, čime evocira regulaciju prometnih znakova, prema kojoj se oba pisma moraju pojavljivati i u Republici Srpskoj i BiH, što je u Federaciji rezultiralo brojnim intervencijama na natpisima na znakovima od strane prolaznika, kao još jednim simptomom nemogućnosti učinkovitog rješenja za suživot, kao i činjenice da u BiH za mnoge njene stanovnike ta zemlja “ne postoji”. Rad se, međutim, ne bavi Bosnom i Hercegovinom; njega je, prije svega, potrebno čitati i kao agitaciju, intervenciju
kojom se promiče nepristajanje uz nijedan zadati okvir i identitet, te dovođenje u pitanje ideoloških mehanizama koji definiraju oblike pripadnosti. Testiranje zajednice Nicoline van Harskamp predstavlja jednostavnu intervenciju umjetnice u niz ”pronađenih” anketa putem kojih ispitanici mogu procijeniti svoje stavove o politici, moralnosti i vlastitoj osobnosti. Postojeće ankete umjetnica je reorganizirala u cjeline s posebnim poglavljima, koja se fokusiraju na teme poput navika i obrazaca ponašanja prema drugim ljudima i svakodnevnim obavezama, odnos prema moći i načinu na koji se pojedinci postavljaju prema ulozi vođe, definiranje odnosa pojedinca i zajednice, razina identifikacije s neposrednim okruženjem, državom, nacijom i čitavim čovječanstvom, odnos prema pravednosti, etici i moralu. Ključna intervencija umjetnice je da je svako pitanje koje se ispitaniku obraća kao pojedincu zamijenila prvim licem množine, tako da ”ja” postaje ”mi”, stvarajući obrat u kojem je pojedinac prisiljen nužno se poistovjetiti s nekim zamišljenim kolektivom i tako se suočiti s jedne strane apsurdom kolektiviteta ali i s vlastitom ulogom, doprinosom, te krivnjom i suučesništvom u postojećem stanju stvari. U video radu An Early Lost Play Yane Calovski kamerom prati djevojku Tanju Kjaergaard Jansen tijekom siječnja 2006. godine koji je obilježen burnim raspravama u Danskoj, nakon objavljivanja karikatura proroka Muhameda u novinama i protestima pripadnika muslimanske zajednice koji su uslijedili. Dok se na prvi pogled čini da Tanju zatičemo u dokumentarnoj situaciji, ubrzo shvaćamo da je umjetnik ovu djevojku (čiji izgled odaje dojam djevojčice) angažirao kao posrednika, istraživačicu i glasnogovornika umjetničkog rada koji nastaje u pozadini “realne“ političke drame. Tanja izvodi neuspješnu mimikriju događanja oko nje: hoda šumom i gradom noseći transparente s različitim porukama, pridružujući se demonstracijama na ulici za koje će reći da ima svoje “favorite“, ali sama ne sudjeluje u strastvenom zagovaranju neke određene opcije ili stava. Ambivalentnim porukama na transparentima (“Ubili ste mi oca“, “Sloboda je sranje“, itd.), koje potpuno odskaču od drugih, jasno suprotstavljenih stavova koji zasićuju medijski i javni prostor, djevojka/djevojčica s teatarskom krvlju koja joj “ide iz nosa“ otvara poziciju koja sagledava objektivnu stvarnost, ali prije svega vlastiti odnos s njom. Calovski se svojim projektom dotiče i pitanja formalnog, proceduralnog, europsko-političko-korektnog zahtjeva za oprostom i javnog “medijskog pregovaranja“, ali i krize Europskih nacionalnih država u kojoj “multietničko“ i “multikulturalno“ neće biti samo apstraktni pojmovi koji se nasumično pojavljuju već će pred zajednicu u cjelini staviti izazov stvarnog i življenog međusobnog razumijevanja (mutual understanding). Ono, međutim, svakoj strani znači nešto drugo – u „isprici“ danskog premijera islamskom svijetu argument je dakako sloboda govora i stav da govor nije činjenje. Upravo u toj neuralgičnoj točki različite interpretacije odnosa govora i i činjenja dvije kulture trebaju naći mjesto za toleranciju i (pre)govor. Calovski projekt razvija kroz osam epizoda od kojih je predzadnja naslovljena Speech to Song gdje zbor izvodi verziju premijerovog govora u pjesmi u kojoj umjetnikov remix stvara fragmentarnost koja generira simptomatično apsurdne fraze poput: Mi moramo poštovati izazove kombinacije! GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN
- Page 3: SPAPORT Međunarodna godišnja izlo
- Page 8 and 9: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 10 and 11: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 12 and 13: Ivana Bago & Antonia Majača WHERE
- Page 14 and 15: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 16 and 17: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 18 and 19: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 22 and 23: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 24 and 25: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 26 and 27: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 28 and 29: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 30 and 31: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 32 and 33: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 34 and 35: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 36 and 37: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 38 and 39: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 40 and 41: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 42 and 43: UN Tenk, print u boji na aluminiju,
- Page 44 and 45: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 46 and 47: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 48 and 49: Tvoja zemlja ne postoji, 2003 - You
- Page 50 and 51: Studija za spomen obeležje, uljane
- Page 52 and 53: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 54 and 55: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 56 and 57: GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WH
- Page 58: Dragan Nikolić Nacionalni park Nat
- Page 61 and 62: Liu Wei Dan za pamćenje A Day to R
- Page 64 and 65: Anselm Franke KRUGOVI SARADNJE Uče
- Page 66 and 67: menog nematerijalnog rada. Za ovu i
- Page 68 and 69: Moj prijatelj Lumumba My Friend Lum
kojom se promiče nepristajanje uz nijedan zadati okvir i identitet, te dovođenje u pitanje<br />
ideoloških mehanizama koji definiraju oblike pripadnosti.<br />
Testiranje zajednice <strong>Nicoline</strong> <strong>van</strong> <strong>Harskamp</strong> predstavlja jednostavnu intervenciju umjetnice<br />
u niz ”pronađenih” anketa putem kojih ispitanici mogu procijeniti svoje stavove o<br />
politici, moralnosti i vlastitoj osobnosti. Postojeće ankete umjetnica je reorganizirala<br />
u cjeline s posebnim poglavljima, koja se fokusiraju na teme poput navika i obrazaca<br />
ponašanja prema drugim ljudima i svakodnevnim obavezama, odnos prema moći i<br />
načinu na koji se pojedinci postavljaju prema ulozi vođe, definiranje odnosa pojedinca i<br />
zajednice, razina identifikacije s neposrednim okruženjem, državom, nacijom i čitavim<br />
čovječanstvom, odnos prema pravednosti, etici i moralu. Ključna intervencija umjetnice<br />
je da je svako pitanje koje se ispitaniku obraća kao pojedincu zamijenila prvim licem<br />
množine, tako da ”ja” postaje ”mi”, stvarajući obrat u kojem je pojedinac prisiljen nužno<br />
se poistovjetiti s nekim zamišljenim kolektivom i tako se suočiti s jedne strane apsurdom<br />
kolektiviteta ali i s vlastitom ulogom, doprinosom, te krivnjom i suučesništvom u<br />
postojećem stanju stvari.<br />
U video radu An Early Lost Play Yane Calovski kamerom prati djevojku Tanju Kjaergaard<br />
Jansen tijekom siječnja 2006. godine koji je obilježen burnim raspravama u Danskoj,<br />
nakon objavlji<strong>van</strong>ja karikatura proroka Muhameda u novinama i protestima pripadnika<br />
muslimanske zajednice koji su uslijedili. Dok se na prvi pogled čini da Tanju zatičemo u<br />
dokumentarnoj situaciji, ubrzo shvaćamo da je umjetnik ovu djevojku (čiji izgled odaje<br />
dojam djevojčice) angažirao kao posrednika, istraživačicu i glasnogovornika umjetničkog<br />
rada koji nastaje u pozadini “realne“ političke drame. Tanja izvodi neuspješnu mimikriju<br />
događanja oko nje: hoda šumom i gradom noseći transparente s različitim porukama,<br />
pridružujući se demonstracijama na ulici za koje će reći da ima svoje “favorite“, ali sama<br />
ne sudjeluje u strastvenom zagovaranju neke određene opcije ili stava. Ambivalentnim<br />
porukama na transparentima (“Ubili ste mi oca“, “Sloboda je sranje“, itd.), koje potpuno<br />
odskaču od drugih, jasno suprotstavljenih stavova koji zasićuju medijski i javni prostor,<br />
djevojka/djevojčica s teatarskom krvlju koja joj “ide iz nosa“ otvara poziciju koja<br />
sagledava objektivnu stvarnost, ali prije svega vlastiti odnos s njom. Calovski se svojim<br />
projektom dotiče i pitanja <strong>for</strong>malnog, proceduralnog, europsko-političko-korektnog<br />
zahtjeva za oprostom i javnog “medijskog pregovaranja“, ali i krize Europskih nacionalnih<br />
država u kojoj “multietničko“ i “multikulturalno“ neće biti samo apstraktni pojmovi<br />
koji se nasumično pojavljuju već će pred zajednicu u cjelini staviti izazov stvarnog i<br />
življenog međusobnog razumije<strong>van</strong>ja (mutual underst<strong>and</strong>ing). Ono, međutim, svakoj strani<br />
znači nešto drugo – u „isprici“ danskog premijera islamskom svijetu argument je dakako<br />
sloboda govora i stav da govor nije činjenje. Upravo u toj neuralgičnoj točki različite<br />
interpretacije odnosa govora i i činjenja dvije kulture trebaju naći mjesto za toleranciju i<br />
(pre)govor. Calovski projekt razvija kroz osam epizoda od kojih je predzadnja naslovljena<br />
Speech to Song gdje zbor izvodi verziju premijerovog govora u pjesmi u kojoj umjetnikov<br />
remix stvara fragmentarnost koja generira simptomatično apsurdne fraze poput: Mi<br />
moramo poštovati izazove kombinacije!<br />
GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN
Change language