Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN
O zajednici i izloženosti
Pišući u svom ogledu Razdjelovljena zajednica o povijesnoj opsjednutosti zapadnjačke
misli tropom o izgubljenoj zajednici, bilo da je ona utjelovljena u arhaičnim, plemenskim
formama, antičkom polisu, ideji kršćanske zajednice, itd., Nancy utvrđuje da “zajednice
nikad nije ni bilo“ – u onom smislu kako se to želi misliti, te da je ono što nazivamo zajednicom
bliže društvu i njegovim različitim, uvijek nedostatnim, formama. Unatoč tome
što na horizontu ne postoji neki novi oblik zajednice (i što naš “nenadilazni horizont“
više nije komunizam, već upravo njegova pasivizirajuća negacija koja ne donosi ništa
novo), Nancy utvrđuje da je naš zadatak upravo da se zajednicu misli, “da se misli njen
ustrajni i možda još uvijek nečuveni, zahtjev“, onkraj komunitarizma i individualizma; da
se misli na koji je način moguće reći “mi”. 9 Za Nancyja, zajednica se formira u su-bivanju,
bazičnoj “izloženosti jednih drugima, pri čemu je ključno upravo to “su“, ono “između“
singularnih bića, a ne njihov zbroj u nekoj imaginarnoj cjelovitosti. Nešto kasnije, Nancy
će to nazvati singularno pluralnim bitkom, u koje “ja“ ne postoji bez “sa“, bez drugog, u
kojem je ono uvijek istovremeno i “mi, ti, oni“, su-pojavljivanje, su-esencija - i upravo se
ta napetost i neodrediva granica između singularnosti i pluralnosti, tj. upravo se to “sa“
(“koje još nema statusa i upotrebe“) postavlja kao bit zajednice. 10 Takva koncepcija zajednice
radikalno se razlikuje od iluzije jedinstvene zajednice tijela okupljenih i prožetih
jednim, esencijalnim identitetom, imanentnošću koja se inače potvrđuje i obećava jedino
kroz smrt njenih “članova”. 11 Pozvan 1993. da napiše “odu miješanosti“ (mlange), Jean-
Luc Nancy započinje tekst riječima: “Sarajevo je postalo izrazom par excellence cjelovitog
sistema reduciranosti na identitet“. Ono, dakle, postoji isključivo kao “ identitet“ koji
je drugome meta za uništenje, za što je pretpostavljena čistoća identiteta istovremeno i
preduvjet ali i rezultat. “Miješanje“ i “bastardnost“ su nedopustivi i ugrožavaju samu srž
ideje o imanentnosti neke zajednice. Ovo nije jedini put da Nancy spominje Sarajevo ili
Bosnu i Hercegovinu. U predgovoru se nalazi referenca na vrijeme u kojem nastaje esej O
singularno pluralnom bitku, gdje je navedena podugačka lista tada aktualnih poprišta ratnih
sukoba u cijelom svijetu, zajedno s njihovim protagonistima, “identitetima“. Upravo
u tom vremenu Nancy prepoznaje nužnost da se iznova počne misliti zajednica, da se
iznova počne misliti kako reći „mi“.
Rad Libije Castro i Ólafura Ólafssona, izveden kao intervencija u javnom prostoru u Banja
Luci, dio je njihovog kontinuiranog projekta u obliku kampanje, započete 2003. godine,
u kojoj, koristeći široki dijapazon strategija medijskog oglašavanja, u potpuno različitim
društvenim kontekstima i zemljama, ispisuju, uvijek na službenom jeziku te zemlje, istu
rečenicu: “Tvoja zemlja ne postoji”. Ovisno o kontekstu, ova rečenica u obliku objave
poprima uvijek nova, modificirana značenja, koja je moguće različito čitati. U kontekstu
Bosne i Hercegovine čitanje nužno upućuje na činjenicu nepostojanja konsenzusa
oko temeljnog uređenja države te perpetuiranja čekanja i nestabilnosti. Rad je izveden
na latini i ćirilici, dva službena pisma BiH, čime evocira regulaciju prometnih znakova,
prema kojoj se oba pisma moraju pojavljivati i u Republici Srpskoj i BiH, što je u Federaciji
rezultiralo brojnim intervencijama na natpisima na znakovima od strane prolaznika, kao
još jednim simptomom nemogućnosti učinkovitog rješenja za suživot, kao i činjenice
da u BiH za mnoge njene stanovnike ta zemlja “ne postoji”. Rad se, međutim, ne bavi
Bosnom i Hercegovinom; njega je, prije svega, potrebno čitati i kao agitaciju, intervenciju