Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

je nedavna prošlost ono što čini perverziju političke, društvene i ekonomske sadašnjosti
Bosne i Hercegovine; ako je nedavna prošlost – obilježena ratom između njene tri dominantne
etničke “zajednice” – jedino što ta zemlja “ima“ i što je još uvijek, u određenoj
mjeri, čini predmetom interesa i patronata međunarodne zajednice i interesa europskih
potpora razvoju demokracije, civilnog društva, tolerancije i multikulturalizma; ako je ta
ista prošlost ključna činjenica u izvanjskom imenovanju i mehanizmima “brendiranja”
kulturne i umjetničke produkcije BiH od strane “stabilnih” i “uređenih” neoliberalnih
demokracija Zapada, sklonih humanitarnoj egzotizaciji i fetišizaciji “patnji drugih” – slijedi
da bi tu prošlost, kao i njome paraliziranu sadašnjost, trebalo ukinuti.
Ukinuti tu prošlost, ne u smislu slijepog, eskapističkog poricanja njenog “realiteta”,
nego u smislu pokušaja da joj se oduzme legitimnost, da se destabilizira referentno
polje u kojem se ona nameće kao jedini, gotovo “prirodan” izvor narativa o sadašnjosti i
budućnosti.
Takva destabilizacija bila bi moguća jedino kreiranjem novih narativa (dakako i onih o
prošlosti), novih referentnih polja a ona su, u ishodišnoj točki projekta Gdje se sve treba dogoditi,
bila okrenuta lociranju uporišnih točaka koje omogućavaju mišljenje zajednice kao
su-bivanja izvan i nasuprot esencijalističke i totalitarističke konstrukcije zajednice kao
imanentnog zajedništva tijela ujedinjenih formulom krvi i tla, ali i izvan jednako manipulativnih
i pojednostavnjujućih formula „multikulturalnosti“ ili „bratstva i jedinstva“.
U performansu Govor ispred Narodne skupštine Ivan Grubanov upušta se s jedne strane u
hiperbolu, a s druge u ironiju govora. Njegov je govor utopijski poziv “savremenicima,
saborcima, sapatnicima, braći i sestrama” na radikalnu imaginaciju identiteta koji počiva
izvan nacije. Grubanov se, sam na kranu pred skupštinom, iako ne bez ironije – izlaže,
krećući ka otvorenoj agitaciji da se prošlost ukine – prošlost koja “nikada nije imala
ovoliki broj pristalica, prošlost kao naš najveći neprijatelj!” Međutim, začetak govora u
formi “izvođenja” govora još uvijek je tako nemoćan da “opiše” prošlost i zacrta konture
budućnosti. Studija za spomen obeležje tek je potencijal koji nagovještava potrebu za
spomenikom, odnosno za “spomenom” – ne u smislu njegove fizičke materijalnosti, već
upravo u smislu započinjanja govora. Instalacija sačinjena od monumentalne građevinske
skele s tamnim oslikanim monokromima simbol je onoga što se ne može opisati iz istih
onih razloga uslijed kojih H. Arendt odustaje od empatije kao etičke i kognitivne pretpostavke.
Ikonoklastički monokromi, Studije za spomen obeležje, tek su žrtve čiji iskazi
ne mogu komunicirati ono što počiva izvan ljudskog razumijevanja. Studija je ujedno i
skica mjesta na kojem se možemo suočiti s našom izravnom “umiješanosti“ i s našom
“zajedničkom“ krivnjom.
Možda je upravo zajednička krivnja mjesto susreta i prostor zajedništva, ako već ne
mjesto pomirenja. U toj krivnji susrećemo se ”mi”, stanovnici ”ovih prostora”, jedni s
drugima ali i s onima koji su nam zajednički ”drugi”; predstavnici i simboli fantomske
“međunarodne zajednice“. Rad Ziada Antara je fotografija koja prikazuje samo jedan tenk
UN-a čija je bojna cijev usmjerena u nepoznato, u neki neodređeni – možemo samo pretpostaviti
– bliskoistočni krajolik, izazivajući pitanje koja je njegova uloga – koga brani, u
čije ime govori i tko su žrtve njegove zaštite?
GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN