Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...
Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...
Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...
Create successful ePaper yourself
Turn your PDF publications into a flip-book with our unique Google optimized e-Paper software.
GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN<br />
dan u tjednu i taj datum. Na njegovo daljnje inzistiranje studenti skreću pogled, pokrivaju<br />
lica, okreću se i odlaze. Ono što Liu Wei eklatantno pokazuje u radu Dan za sjećanje je<br />
trenutak zakinuta govora, govora koji se ne događa, govora ispražnjenog od potencijala<br />
djelo<strong>van</strong>ja- no time neizravno ukazuje i na ono “opasno“ u govoru, na njegovu moć,<br />
politički i trans<strong>for</strong>mativni potencijal. Reakcija prolaznika ovdje je srž načina na koji se<br />
manifestira neizgovorljivo, ali i izbrisano iz kolektivnog sjećanja. Nakon pokušaja razgovora<br />
sa studentima Liu Wei odlazi na samo poprište zločina, na trg Tiananmen kako bi<br />
snimio njegovu mirnoću, jednostavnu svakodnevicu, u kojoj, da bi se kolektivni “progres”<br />
događao, treba šutjeti o stvarima koje uznemiruju njegovo nezaustavljivo kretanje.<br />
Iskustvo represije, iskustvo zločina, iskustvo traume internalizirano je i potisnuto kao<br />
nešto u čemu se može pričati ali ne i govoriti. 8<br />
Na koji način artikulirati zločin a ipak nadići jednoznačne uloge počinitelja, žrtve,<br />
suučesnika i promatrača? Tko je taj koji treba govoriti i kojim sredstvima, ako želi izbjeći<br />
puko pričanje (pravih) priča, utvrđi<strong>van</strong>je “temeljnih interpretacija”? Govor se događa<br />
drugdje, pregovori i suđenja se događaju drugdje, u istoj toj “međunarodnoj zajednici”,<br />
iz<strong>van</strong> teritorija u kojem je prošlost njegova budućnost i u kojem se može jedino čekati da<br />
govor i političko ponovno stupe u sferu javnog?<br />
Govor žrtvi je ipak onaj kojega najčešće čujemo – u medijima, dokumentarnim filmovima<br />
i umjetničkim radovima. Kako, međutim, postupati s ulogom počinitelja, ili onoga koji<br />
je, pripadnošću određenoj zajednici ili naciji, nagnan poistovjetiti s njom? Rad Dragana<br />
Nikolića Nacionalni park pokušaj je upravo takve artikulacije. Umjetnik i njegova majka<br />
odlaze u Petrovo Selo, mjesto u blizini Nacionalnog parka Đerdap u Srbiji, u kojem je<br />
2001. godine pronađena masovna grobnica s tijelima kosovskih Albanaca, pogubljenih od<br />
strane srpske vojske tijekom rata na Kosovu. “Nacionalni park”, koji je nekoliko godina<br />
skrivao istinu zločina, na ironičan i simptomatičan način postaje simbol društva koje se<br />
nije u stanju suočiti s vlastitom prošlošću. Unatoč tome što u Nikolićevom radu umjetnik<br />
ostaje “skriven”, odnosno fizički neprisutan – video predstavlja njegov pothvat da se kao<br />
pojedinac i “član” društva poricanja prošlosti, suoči s njom na iznimno osobnoj i intimnoj<br />
razini – “koristeći” svoju majku kao vodiča koji ih oboje vodi u priču o obiteljskoj<br />
povijesti i uspomenama i krajolicima djetinjstva, ali i mračne recentne prošlosti kojom<br />
su isti krajolici danas obilježeni. Majka također igra ulogu istraživačice i novinarke:<br />
pozivajući se na stara poznanstva i obiteljske veze, pokušava od ljudi koje susreće u selu,<br />
kao i policijskih službenika, doznati gdje se nalaze ostaci grobova, što je zapravo samo<br />
pitanje koje prikriva temeljnu namjeru da se sugovornike dovede u situaciju da pričaju<br />
o “neizrecivom”, o onom o čemu radije ne bi znali ništa. Uža obitelj umjetnika, majka i<br />
njezine dvije sestre jedine bez zadrške govore pred kamerom, prepričavajući ugodne ali<br />
i neugodne anegdote iz obiteljske povijesti, evocirajući ključni moment filma, moment<br />
parresije, otvorenog izgovaranja istine o vlastitoj “obitelji”.<br />
O prošlosti<br />
Prospektivna uokvirenost projekta naslovom Gdje se sve tek treba dogoditi, pored pozicije<br />
“radikalne nesigurnosti” – <strong>for</strong>mulirala se i kroz postavljanje “nemoguće” jednadžbe: ako