Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN
dan u tjednu i taj datum. Na njegovo daljnje inzistiranje studenti skreću pogled, pokrivaju
lica, okreću se i odlaze. Ono što Liu Wei eklatantno pokazuje u radu Dan za sjećanje je
trenutak zakinuta govora, govora koji se ne događa, govora ispražnjenog od potencijala
djelovanja- no time neizravno ukazuje i na ono “opasno“ u govoru, na njegovu moć,
politički i transformativni potencijal. Reakcija prolaznika ovdje je srž načina na koji se
manifestira neizgovorljivo, ali i izbrisano iz kolektivnog sjećanja. Nakon pokušaja razgovora
sa studentima Liu Wei odlazi na samo poprište zločina, na trg Tiananmen kako bi
snimio njegovu mirnoću, jednostavnu svakodnevicu, u kojoj, da bi se kolektivni “progres”
događao, treba šutjeti o stvarima koje uznemiruju njegovo nezaustavljivo kretanje.
Iskustvo represije, iskustvo zločina, iskustvo traume internalizirano je i potisnuto kao
nešto u čemu se može pričati ali ne i govoriti. 8
Na koji način artikulirati zločin a ipak nadići jednoznačne uloge počinitelja, žrtve,
suučesnika i promatrača? Tko je taj koji treba govoriti i kojim sredstvima, ako želi izbjeći
puko pričanje (pravih) priča, utvrđivanje “temeljnih interpretacija”? Govor se događa
drugdje, pregovori i suđenja se događaju drugdje, u istoj toj “međunarodnoj zajednici”,
izvan teritorija u kojem je prošlost njegova budućnost i u kojem se može jedino čekati da
govor i političko ponovno stupe u sferu javnog?
Govor žrtvi je ipak onaj kojega najčešće čujemo – u medijima, dokumentarnim filmovima
i umjetničkim radovima. Kako, međutim, postupati s ulogom počinitelja, ili onoga koji
je, pripadnošću određenoj zajednici ili naciji, nagnan poistovjetiti s njom? Rad Dragana
Nikolića Nacionalni park pokušaj je upravo takve artikulacije. Umjetnik i njegova majka
odlaze u Petrovo Selo, mjesto u blizini Nacionalnog parka Đerdap u Srbiji, u kojem je
2001. godine pronađena masovna grobnica s tijelima kosovskih Albanaca, pogubljenih od
strane srpske vojske tijekom rata na Kosovu. “Nacionalni park”, koji je nekoliko godina
skrivao istinu zločina, na ironičan i simptomatičan način postaje simbol društva koje se
nije u stanju suočiti s vlastitom prošlošću. Unatoč tome što u Nikolićevom radu umjetnik
ostaje “skriven”, odnosno fizički neprisutan – video predstavlja njegov pothvat da se kao
pojedinac i “član” društva poricanja prošlosti, suoči s njom na iznimno osobnoj i intimnoj
razini – “koristeći” svoju majku kao vodiča koji ih oboje vodi u priču o obiteljskoj
povijesti i uspomenama i krajolicima djetinjstva, ali i mračne recentne prošlosti kojom
su isti krajolici danas obilježeni. Majka također igra ulogu istraživačice i novinarke:
pozivajući se na stara poznanstva i obiteljske veze, pokušava od ljudi koje susreće u selu,
kao i policijskih službenika, doznati gdje se nalaze ostaci grobova, što je zapravo samo
pitanje koje prikriva temeljnu namjeru da se sugovornike dovede u situaciju da pričaju
o “neizrecivom”, o onom o čemu radije ne bi znali ništa. Uža obitelj umjetnika, majka i
njezine dvije sestre jedine bez zadrške govore pred kamerom, prepričavajući ugodne ali
i neugodne anegdote iz obiteljske povijesti, evocirajući ključni moment filma, moment
parresije, otvorenog izgovaranja istine o vlastitoj “obitelji”.
O prošlosti
Prospektivna uokvirenost projekta naslovom Gdje se sve tek treba dogoditi, pored pozicije
“radikalne nesigurnosti” – formulirala se i kroz postavljanje “nemoguće” jednadžbe: ako