Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

Koje alate koristiti kako bi se govorilo o onome o čemu se, s jedne strane, treba šutjeti
kako bi se nastavilo živjeti svakodnevicu ali istovremeno potaknuti upravo govor kako bi
se konačno moglo ukinuti priče prošlosti i obmane sadašnjosti kao permanentne privremenosti
tamo gdje ono potisnuto, kolektivno “zazorno” drži tu istu provizornu zajednicu
u stanju “rata bez oružja”? U perpetuiranju kakofonije “pričanja” govor je sveden tek na
sredstvo kratkotrajnih partikularnih interesa etničkih i drugih skupina – govor u kojem
se subjekti razotkrivaju se ne događa. Istina je evidentna a opet posve skrivena. Kako
dakle, započeti, konačno – misliti budućnost?
Peto poglavlje knjige The Human Condition Hannah Arendt započinje analizom odnosa govora
i djelovanja. Život bez govora i djelovanja za svijet je doslovce mrtav, prestao je biti
ljudskim životom zato što se više ne živi među ljudima. 5 Prema Arendt, upravo se riječju
i činom uvrštavamo u ljudski svijet. Odluka na govor znači uvijek i odluku na djelovanje,
a ako djelovanje kao početak odgovara činjenici rođenja, ako je ono dakle conditio humana
onda upravo govor odgovara činjenici različitosti i stvarnoj aktualizaciji conditio humana.
Ahmatova bi tek pristankom na šutnju pristala na nebivanje, na ne-življenje čovjeka kao
različitog i jedinstvenog bića među jednakima. Arendt podsjeća na Platonovu tezu da je
lexis (govor) bliži istini no praxis. Govor i djelovanje nas razotkrivaju – međutim, takvo se
“razotkrivanje” događa jedino u obzoru ljudskog zajedništva, u su-bivanju, odnosno onda
kada smo niti “protiv” niti “za” već kada smo jednostavno “sa” drugima. 6 Bez takvog
razotkrivanja, djelovanje postaje samo sredstvo – kao u stanju rata. Govor tada postaje
puko “pričanje”, tek još jedno sredstvo usmjereno cilju.
U ratu se, i poraću, međutim, do perverzije osnažuje upravo tek pričanje, koje glorificira
onu istinu koja se poistovjećuje s ispravnom, “našom” pričom, dok govor kao činjenje
(kao političko) prestaje. Priča rata je ona koja osigurava, kako u psihoanalitičkom ključu
sugerira Ugo Vlaisavljević 7 , “temeljnu interpretaciju”: svi oni koji je dijele ujedno dijele
zajednički nazivnik na kojem se formira identitet – ideju nacije ili, u slučaju regije bivše
Jugoslavije a osobito Bosne i Hercegovine, ideju zajedničkog etničkog identiteta. U svojoj
elaboraciji teze o modusima proizvodnje etničkog identiteta Vlaisavljević primjećuje da
etnopolitika počiva upravo na narativnoj pragmatici – etnički se identitet tako uvijek
kreira pričanjem “najvažnijih priča”, a to su u ovoj regiji uvijek – ratne priče. Rat
u tom smislu nije samo sredstvo koje se koristi kada ništa drugo ne preostaje, već je
on “najvažnije iskustvo” i pojavljuje se uvijek iznova kao izvor kulturnih vrijednosti i
etničkih identifikacija. Upravo je stoga svaka politika danas u Bosni i Hercegovini – ratna
politika, a svi kolektivni akteri politike ratni subjekti te, ako govorimo o neophodnosti
pomirenja, zaboravljamo da su oni koji se trebaju pomiriti konstituirani u svojoj biti upravo
kao ratni subjekti. U tom smislu, Vlaisavljević sugerira – pomiriti se za njih značilo
bi doslovno – samouništenje. Kako dakle radikalno ukinuti prošlost i destabilizirati ratne
subjekte koji počivaju na pričanju “najvažnijih priča”? Može li govor zauzeti to mjesto
priče, priče kao priče prošlosti, priče kao obmane? Potrebno se međutim izložiti istini,
priznati, ogoliti, razotkriti u govoru kao djelovanju, stati na kraj prošlosti putem izravnog
izlaganja.
Liu Wei 4. lipnja 2005 s kamerom odlazi na Xinhuam sveučilište u Pekingu postavljajući
studentima jednostavno pitanje: “Koji je danas dan?”. Većina ih odgovora da je danas taj
GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN