Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN
nego i nemoći jezika pred “neopisivošću” užasa, na pitanje koje zahtjeva upravo artikulaciju
užasa, Ahmatova odgovara potvrdno, prihvaćajući zadatak iskazivanja neiskazivog,
ali i teret govora u ime svih drugih lica koja šute. Agamben svojom parafrazom odlomka
stvara njegovu dodatnu dramaturgiju, uvodeći trenutak napetosti i trenutak tišine koja
je prethodila odgovoru pjesnikinje koji ona, pritom, iznalazi “ne znajući kako i zašto”. 3
Riječ je, doista o događaju koji otvara mogućnost transformacije, ali koji se ne konstituira
putem sigurnosti u izvjestan ishod prihvaćene obveze; “Mogu” ovdje ne znači, kako
Agamben naglašava, uvjerenje u posjedovanje određenih sposobnosti koje garantiraju
uspješno opisivanje neopisivog, već jedno radikalno prihvaćanje odgovornosti, obveze
definiranja vlastite uloge u postojećem stanju stvari: “Svakoga od nas zatekne trenutak
u kojem ona ili on moraju izgovoriti to ‘Mogu’, koje se ne odnosi na neku sigurnost ili
određenu sposobnost, no koje je, unatoč tome, apsolutno obvezujuće. Mimo svih sposobnosti,
to ‘Mogu’ ne znači ništa – a ipak označava ono što je, za svakog od nas, možda
najteže i najgorče moguće iskustvo: iskustvo potencijalnosti.” 4
Agamben radi još jednu intervenciju u prijevodu samog pitanja koje prekida šutnju: u
izvornom tekstu i većini prijevoda Rekvijema, pitanje koje se postavlja je: “Možeš li to opisati?”,
međutim u Agambenovom tekstu ono je radikalizirano i glasi: “Možeš li govoriti o
tome?”, dok bi se s talijanskog izvornika moglo prevesti i kao: “Možeš li to (iz)reći?” Bez
obzira je li ta intervencija u prijevodu slučajna ili namjerna, izravna konotacija govora
(koja nadilazi specifičnost i mimesis sadržan u “opisu”) poslužila je kao okvir prve faze
projekta Gdje se sve tek treba dogoditi. Prihvaćanje poziva da, unatoč svim paradoksima i
poteškoćama, preuzmemo odgovornost artikulacije vlastitih pozicija u odnosu na njih,
te pozivanje drugih u poziciju suočavanja s istim pitanjem, predstavlja temelj pokušaja
da se odgovori na pitanje što možemo (i moramo) učiniti ili – što je umjetnost sposobna
učiniti.
Kao i u odgovoru Ane Ahmatove kojega preuzimamo kao naslov prvog poglavlja, unatoč
“radikalnoj nesigurnosti”, radi se ovdje o presudnoj odluci da se govor shvati kao djelovanje.
O govoru i djelovanju / O pričanju i “našim“ pričama
Analizirajući odnos između govora i djelovanja J.L. Austin navodi neke kriterije koji
moraju biti zadovoljeni: mora postojati jasna konvencionalna procedura, odgovarajući
odnos između pojedinaca i okolnosti, a svi uključeni se moraju pridržavati zadane
procedure te ne manje važno – sve uključene strane moraju imati određena “mišljenja i
osjećaje” i ponašati se shodno tome. Što se međutim događa kada ne postoji podudarnost
i kada svi kriteriji nisu zadovoljeni? Zanimljivo je da se govor i uspješnost govora i pregovaranja
procjenjuje najčešće opet govorom. Primjerice, da bi se objavila nezavisnost neke
države nije dovoljno da je netko naprosto objavi već se o tome mora opet pregovarati; ako
se, međutim, prave riječi izgovore na pravom mjestu, u pravom trenutku, od strane prave
osobe i pred pravim ljudima – politički ideal ili društvena struktura mogu biti radikalno
transformirani.