Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

kao građani koji “poštuju red”, obilježeni
odjećom koja otkriva njihovo donekle
povlašteno klasno podrijetlo. Nedostaje
im angažman koji posjeduju prosvjednici
i stoga ih je lako poistovjetiti s neprogresivnom,
srednjom osnovom društva; ali
ono na što Murtezaoğluova želi ukazati jest
činjenica da uspjeh svakog političkog aktivizma
u potpunosti ovisi o svjedočanstvu
tih prolaznika i svjedoka. U ranijim
radovima umjetnica je nastojala problematizirati
olako odbacivanje masa od strane
inteligencije, kao i praksu samočestitanja,
demonizacije i polarizacije koja je iz toga
proizašla.
Hip Activities predstavlja trenutak u kojemu
napetost između tih dvaju društvenih segmenata
ustupa mjesto njihovu prolaznom,
ali suosjećajnom približavanju, iako su
njihove razlike i dalje prisutne te se čak
naglašavaju kroz očiti anakronizam. Slike
“pratnje” koja se infiltrira u ulične mase
i “svjedoka” koji radoznalo promatraju
događaje sa svojih balkona ne pripadaju
sadašnjosti poput prosvjeda, nego nekom
drugom vremenu, naime kraju šezdesetih
godina prošlog stoljeća, povijesnom razdoblju
obilježenom društvenim nemirima
koji su na mahove osiguravali političkom
aktivizmu potporu javnosti.
Optimistički ton u ciklusu fotografija Hip
Activities paradoksalno je naštetio načinu
na koji je djelo izlagano. Murtezaoğluova
je osjetila potrebu da ga povuče s velike
izložbe u Beirutu 2005. jer je šokantno
ubojstvo Rafika Haririja nekoliko tjedana
prije otvaranja izložbe potpuno dislociralo
euforiju kojom je ciklus bio prožet. Isto se
dogodilo 2007. godine, kada je umjetnica
otkazala prezentaciju fotografskog ciklusa
u Turskom paviljonu na Bijenalu u Veneciji
nakon traumatičnog ubojstva Hranta Dinka
u Istambulu: čak je i indirektno predstavljanje
zemlje nakon tog ubojstva za nju
belong to the sociology of the demonstrators,
but rather appear as “orderly”
citizens marked by the dress-code disclosing
their slightly more privileged class
formation. They lack the engagement the
demonstrators possess, therefore they can
be easily associated with the non-progressive
middle ground of the society; but what
Murtezaoğlu tries to hint at is the fact
that the success of any political activism is
fully dependent on the testimony of these
passers-by and witnesses. In her previous
works, the artist tried to problematise
the hasty dismissal of the masses by the
intelligentsia and the consequent practices
of self-congratulation, demonisation and
polarisation.
Hip Activities presents the moment in
which the tension between these two social
segments gives way to a transient but
sympathetic approximation, while their
differences are maintained, or even accentuated
by an obvious anachronism. The
images of the “escorts” that fuse into the
crowd on the street and the “witnesses”
that watch the events curiously from their
balcony belong not to the present as the
demonstrations do, but rather to another
date, namely the end of sixties, a historical
period which was marked by social upheavals
that momentarily granted political
activism public support.
The optimistic tone in the Hip Activities
paradoxically harmed the way the work
has been exhibited. Murtezaoğlu felt the
urge to withdraw the piece from a major
show in Beirut in 2005 since the shocking
assassination of Rafik Hariri a couple of
weeks before the exhibition opening completely
displaced the euphoria invested in
it. The same happened in 2007; the artist
cancelled the presentation of the photographic
series from the Turkish pavilion
in Venice Biennial after the traumatic as-