Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

Gdje se sve tek treba dogoditi
(“Možeš li govoriti o tome? –Da, mogu.”)
Kada smo, nedugo nakon otvorenja prve izložbe SpaPort-a u Banja Luci u rujnu 2008.
godine, pozvane od strane Savjeta projekta kao kustosice drugog izdanja ove manifestacije,
temeljno pitanje kojim se otvorilo razmišljanje o tome da li – i ako da, na koji
način – prihvatiti taj poziv, bilo je pitanje ambivalentnosti naše vlastite pozicije. Ta
ambivalentnost proizlazi, s jedne strane, iz nelagode oko doprinosa proliferaciji bijenala
koji zaposjedaju prostore konflikta, nestabilnosti i društveno-političkih tenzija, kako bi
ponudili umjetnost kao (manje ili više samouvjereni) odgovor na stanje urgentnosti. S
druge strane, naša je pozicija specifična utoliko što, iako pozvane “izvana” u kontekst
koji je za nas, u praktičnom smislu, nov, on se nipošto ne može promatrati odvojenim od
jednog zajedničkog, post-ratnog i post-jugoslavenskog iskustva kojega svi, na području
tzv. Zapadnog Balkana, dijelimo.
Takva konstelacija stvara tenziju između pozicije u kojoj se “zadatku” istovremeno
pristupa izvana i iznutra, kroz ambivalentnost pitanja tko “govori” i u čije ime, te kome
se taj “govor” obraća.
Izbjegavajući pristup koji bi podrazumijevao upravo “mesijansku” ulogu kulturnih
radnica koje bi za cilj imale detekciju “urgentnog stanja“ i iznalaženje naznaka njegovog
“rješavanja”, odlučile smo – i sadržajno i u smislu formata – ne napraviti “monološku”
izložbu koja bi pritom eksplicitno tematizirala ono što nam se, opet, činilo gotovo predeterminiranim
fokusom, a to je reprezentacija Bosne i Hercegovine kao post-ratnog,
pre/post-emergency prostora nestabilnosti čija se normalizacija zatim odvija i preko ovog
kulturnog projekta, inače sponzoriranog od strane jedne švicarske fondacije. S druge
strane, postavilo se pitanje i apsolutne nemogućnosti da se ista stvarnost zanemari.
Osnovne konture koje su tako, u konačnici razvijene kao okvir projekta, artikulirale su
se kroz pojam potencijalnosti, svijesti da se – unatoč neizvjesnosti budućnosti samog
projekta i budućnosti samog društveno-političkog konteksta u kojem se on razvija – može
(ali i mora), ući u otvoreni i dugoročni proces imaginacije onoga što nam je unaprijed
nametnuto kao “nemoguće“. Pritom je riječ o procesu koji prihvaća vlastitu neizvjesnost
kao izbor i koji se, uspostavljanjem suradnji i komunikacije na više razina, razvija kao
dugoročni projekt u stalnom “nastajanju”; koji pažljivo i malim koracima uspostavlja
svoju prisutnost na lokalnoj i internacionalnoj umjetničkoj sceni i u javnosti, čekajući
vlastitu artikulaciju, odnosno – artikulaciju onoga što se tek treba dogoditi.
Naslov projekta Gdje se sve tek treba dogoditi / Where Everything Is Yet To Happen (WEIYTH 1 )
sadrži reference na trajanje, mjesto i varijable očekivanog događaja, od kojih su sva tri
parametra objedinjena svjesnim zauzimanjem pozicije radikalne nesigurnosti, pozicije
“neznanja”, uhvaćenosti u procjep između prošlosti koja ne daje oslonac i budućnosti
13
GDJE SE SVE TEK TREBA DOGODITI / WHERE EVERYTHING IS YET TO HAPPEN