Nicoline van Harskamp - DeLVe | Institute for Duration, Location and ...

Danas Poljaci žive u etnički čistoj Poljskoj,
upućeni isključivo jedni na druge. „ Danas
nam je dozlogrdilo gledati u naša lica koja
sva nalikuju jedna drugima. Na ulicama
naših velikih gradova tragamo za strancima
i pomno slušamo kada progovore ”,
kaže Sierakowski u istom “pozivu”.
Međutim, ta “slična” lica tek neadekvatno
maskiraju činjenicu da ni nacionalna
homogenost nije lišena podijeljenosti i
kontestacije, pa ni netolerancije. U filmu
Artura Żmijewskog Oni četiri
antagonističke političke grupe prisutne
na poljskoj političkoj sceni – skupina
“slušateljica katoličkog radija Radio
Marija”, članovi radikalno-desne “Sve-
Poljske Mladeži”, članovi jedne ljevičarske
organizacije i skupina mladih Poljskih
Židova – sudjeluju u radionici organiziranoj
od strane umjetnika. Kroz niz vizualnih
vježbi i akcija četiri strane se međusobno
sučeljavaju, a od samog početka kod svake
je izraženo čvrsto uvjerenje u vlastite
stavove. Početni razgovori, kasnija suprotstavljanja,
a potom i direktna sučeljavanja,
ukazuju na nemogućnost međusobne
tolerancije i suživota različitih i oprečnih
orijentacija i mišljenja. Model radionice,
atelijera koji je Żmijewski pohađao u studentskim
danima kod profesora Grzegorza
Kowalskog, stvara kontekst u kojem se
upotrebom vizualnih simbola razotkrivaju
mehanizmi mržnje, ekskluzije i netolerancije.
Żmijewski smatra da umjetnost može biti
socijalno učinkovito oruđe, koje pruža
znanje i osvjedočenje te odbacuje autonomiju
umjetnosti kao discipline koja je
lišena socijalnih i kognitivnih procedura.
U manifestu Primijenjena socijalna umjetnost
Żmijewski tvrdi: “Svi smo izgubili zbog
propusta što nismo u većoj mjeri koristili
spoznajne procedure razvijene u umjetnosti,
procedure temeljene na intuiciji i
imaginaciji, procedure temeljene na os-
that have turned into nightmares, which
need to be accepted and internalised: the
collaboration with the Nazis and the indifference
of part of the Polish population in
the pogroms of the Jews during World War
2 and during the post-war period. These
themes have only just become topical in
the Polish public, as has the knowledge
that work on a trauma is the only way of
coming to health, healing the wounds and
liberating oneself from fear.
The call to Jews from a Pole draws attention
to the impossibilities and inevitabilities
of common life in the future and are a
mirror of other situations that are happening
elsewhere, in Bosnia-Herzegovina and
in other parts of Europe. When the Jews
return, radical changes will come about.
“Return today and Poland will change.
Europe will change, the world will change
(...) Return not as shadows of the past but
as hope for the future.”
Today the Polish live in an ethnically clean
Poland, relating exclusively to each other.
“Today we are fed up by looking at our
similar faces. On the streets of our great
cities, we are on the lookout for strangers,
listening intently when they speak”, states
Sierakowski in the same “call”. These “similar”
faces, however, are nothing but and
inedaquate disguise of the fact that national
homogeneity is far from being free of divides
and contestations, and even intolerance.
In Artur Żmijewski’s film Them, four
antagonistic groups visible on the Polish
political scene – a group of female catholics
(listeners of “Radio Maryja”), members
of the far-right All-Polish Youth group,
members of a left-wing organisation and a
group of young Polish Jews – take part in a
workshop organised by the artist. Through
a number of visual exercises and actions,
the 4 sides are mutually confronted, and
from the very beginning, in each side, a
firm belief in their own views is expressed.