Rijec 58_59

Mitteilungsblatt der Kroatischen Kulturgemeinschaft e.V. Nr. 58/59, 2020
Jedinstveni jezik poezije
Škrbić je u osnovnim crtama
eksplicirao Hegelovo shvaćanje
svrhe umjetnosti, pa se osvrnuo
na pojam predodžbe kao, prema
Hegelu, posebnog izvora jezika
poezije, po čemu se poezija razlikuje
od svih drugih umjetnosti.
Poetski jezik, za razliku od
običnoga govora ili filozofije,
mora prema Hegelu zadržati odmak
od razumskih odnosa ili
filozofijske forme suda i zaključka,
jer njegovo područje je
predodžba. Zato je pjesničko djelo
slobodno od praktične svrhe,
čemu je podložno prozno djelo.
Škrbićevim predavanjem zaključen
je prvi dan skupa, a razgovori
o njemačkim filozofima nastavljeni
su i drugog dana, koji je
otvorio Berislav Podrug predavanjem
o Nietzscheovu, posve
drukčijem shvaćanju jezika:
između predmeta i oznake nema
bliske veze ni odnosa, a ni ljudski
intelekt ni jezik nisu kadri zahvatiti
bit stvari. Jezik je Nietzscheu,
kaže Podrug, tek instrument koji
je čovjek razvio ne bi li ispunio
praktičnu funkciju, i nema svrsishodnu
spoznajnu ulogu – on je
samo umjetnička tvorevina, niz
retoričkih figura, a „istina“ je
samo posljedica potrebe za sporazumom.
Neveselu perspektivu
ograničenosti jezika dopunio je
Ozren Žunec izlaganjem o
odumiranju istine u javnoj sferi
našega doba: izrazi poput posttruth
postali su, smatra Žunec,
neosporna značajka ovog razdoblja,
pa je odgovor na takvo stanje
potražio u Heideggerovoj kritici
jezika moderniteta. U njoj je
našao objašnjenje rasapa smisla
u zajednici kao proces gubitka
sebstva: svi gube sebe, pa nastaje
situacija u kojoj je „svatko drugi
i nitko nije on sam“ – pojedinci
se ponašaju kao drugi, i to ne neki
određeni drugi, nego ni jedan
određen netko, što rezultira neupadljivom,
nevidljivom diktaturom.
Ono što čovjeka čini čovjekom
Zadnji je blok, onaj posvećen
jezikoslovcima, otvorio Damir
Barbarić. Barbarić je govorio o
shvaćanju jezika u Wilhelma von
Humboldta, zasnovanu ponajprije
na određivanju jezika kao onoga
što čovjeka čini čovjekom. Tragati
za početkom i nastankom
jezika značilo bi, dakle, tragati za
nastankom sama čovjeka. Tako
ključno određen, jezik nije skup
gotovih gramatičkih i sintaktičkih
pravila, već živi organizam. Jezik
je organ koji oblikuje mišljenje
od kojega je neodvojiv, što ga
čini posve individualnim. Na tako
individualno shvaćen Humboldtov
jezik predavanjem o filozofijskom
problemu religioznog jezika
nadovezao se Stjepan Kušar.
Naime, jezik Biblije jest problem,
jer nije otprve vidljiva njegova
veza sa spekulativnim iskazima
filozofije i teologije o Bogu,
čovjeku i svijetu. Odatle potreba
proučavanja formi religioznog
diskursa u odnosu prema njegovoj
ključnoj točki – Bogu, prema
kojemu i ciljaju sve forme religioznoga
jezika. Zatim je još jedno
predavanje bilo posvećeno Humboldtu
– Davor Krsnik govorio je
o pojmu analogije u Humboldtovoj
teoriji jezika, ističući razliku:
suvremenom jezikoslovlju analogija
je čimbenik promjene, a
Humboldtu je ustrojno načelo
jezika. On je smješta na sintaktičku
razinu, pa se povezuje s
odnosom jezika i misli.
Posljednja su dva predavanja
zahvatila utjecaje De Saussureovih
ideja na krajolik suvremene
lingvistike. Alen Sućeska govorio
je o genealogiji jezika, kritizirajući
De Saussurea argumentima
znanosti o evoluciji, a Bojan
Marotti proširio je razgovor na
73