Rijec 58_59

Mitteilungsblatt der Kroatischen Kulturgemeinschaft e.V. Nr. 58/59, 2020
Simpozij je okupio niz relevantnih
filozofa i filologa
Skup je bio podijeljen na nekoliko
dijelova, tematski i kronološki,
pa su u prvom dijelu izložene
teme koje se odnose na
filozofiju jezika u razdoblju staroga
vijeka: izlaganja o Empedoklu,
Platonu, Galenu, Al Farabiju.
Zatim su slijedila izlaganja o
klasičnoj njemačkoj filozofiji:
referati o Maimonu i Fichteu, pa
o Hegelu. U trećem dijelu govornici
su raspravljali o novijoj filozofiji:
Nietzscheu i Heideggeru.
Posljednja četvrtina bila je
posvećena izlaganjima koja se
bave shvaćanjem jezika kod znamenitih
jezikoslovaca, ali onih
koji nisu dali prinos samo općem
jezikoslovlju, već su bili i filozofi
i teoretičari jezika. Simpozij je
uspio kao pokušaj da se jezik
promisli ne samo filozofijski nego
i u svezi s filologijskim i
lingvističkim pristupom. S druge
strane, izlaganja su uvažila i povijest
filozofije, s aspekta
logičkih i ontologijskih razmatranja,
unutar kojih i pitanje jezika
ima važnu ulogu.
Jezik kroz naočale starovjekovlja
Igor Mikecin, pročelnik Odjela za filozofiju MH /
Snimio MIRKO CVJETKO
Kronološka logika otvorila je
skup predavanjem Ninoslava
Zubovića o jeziku i stilu predsokratovca
Empedokla, vjerojatno
posljednjega grčkog filozofa
koji se služio stihom. Riječ je o
segmentu povijesti filozofije koji
je, kako je Zubović kazao, zakučastošću
filološki vrlo relevantan,
jer je jezik filozofa pjesnika
ključan za kasniji razvoj filozofskog
vokabulara. Empedoklo se
pritom pokazao kao važan inovator
i u leksiku i u usporedbama.
Nakon Zubovićeva izlaganja o
elementima jezika i stila, Petar
Šegedin prvi je načeo teme djelovanja
jezika kao razgovora.
Razvijajući pitanje međusobnog
odnosa dvaju određenja dijalektike
iz Platonovih spisa, zaključio
je kako obje definicije – ona koja
dijalektiku određuje kao put do
istine bitka, i ona koja ju pokazuje
kao uspostavu prijateljstva –
dijalektiku ocrtavaju kao umijeće
i moć razgovaranja.
Još u bloku starovjekovnih tema,
Marko Tokić zahvatio je jezik s
posve druge strane, kao stručno
sredstvo, govoreći o poimanju
jezika jednog od najvećih
antičkih liječnika, Galena. Galen
se najviše bavio pitanjem svrhe
jezika u znanosti i umijeću,
smatrajući logiku vrlo važnom
disciplinom za liječnike. Odlika
je dobra liječnika ponajprije u
izbjegavanju dvoznačnosti: liječnici
koji se izražavaju na
metaforičan način sramote svoje
zvanje, jer tvrdnje moraju biti
kadri logički demonstrirati. Zato
je dobar dio Galenovih spisa
posvećen razmatranju odnosa
medicine i jezika, koji podrazumijeva
moralnu obvezu.
Vraćajući se na teme općeg razumijevanja
jezika, Daniel Bučan
71