Rijec 58_59

Mitteilungsblatt der Kroatischen Kulturgemeinschaft e.V. Nr. 58/59, 2020
Osvrt na Ivu Andrića prikazanu kroz Biografiju
Michaela Martensa
U požaru svjetova, Ivo Andrić - jedan evropski život
Ovaj osvrt počela bih sa poznatom
opaskom ili šalom koju je gospodin
Martens iznio na predstavljanju
Knjige U požaru svjetova. Ivo
Andrić – jedan evropski život u
Sarajevu u studenom 2019. godine.
Hrvati mrze Ivu Andrića jer je rođen
kao Hrvat, a umro kao Srbin, Srbi
mrze Ivu Andrića jer je rođen kao
Hrvat a umro kao Srbin, Bošnjaci
mrze Ivu Andrića zato što je rođen!
Je li to tragedija samog Ive Andrića
kao čovjeka, vremena u kojem je
živio ili tragedija prostora u kojem
je živio?
Njemački žurnalist, dopisnik Frankfurter
Allgemeine Zeitung-a za
jugoistočnu Evropu, a na preporuku
svog profesora u gimnaziji, otkrio
je Andrića kao pisca, pročitavši „ Na
Drini ćuprija”, a zatim i sva njegova
ostala djela.
Od tada se počeo baviti Andrićem
sa njegovim kompleksnim političkim
i diplomatskim životom.
Martens je napisao jedan roman
biografiju, nastojeći prikazati kronološki,
koristeći raznu povijesnu
dokumentaciju, činjenice, bez ikakvog
patosa i nacionalnog uplitanja.
Martens ne opravdava ili kritizira
Andrićev svjetonazor i njegovo političko
opredjeljenje, nego ga stavlja
u kontekst njegovog vremena i
političke klime tog vremena.
Kao što je i sam Martens napisao, a
da bi smo mogli nešto govoriti o
Andrićevim političkim ambicijama,
treba dobro poznavati društvena i
politička previranja početkom i
sredinom 20-tog stoljeća: Balkanski
ratovi, oslobađanje Balkana od
Osmanskog Carstva, okupacija
Bosne od Austrougarske Monarhije,
buđene nacionalne svijesti južnih
Slavena, jugoslavenske ideje,
Sarajevski atentat, Prvi svjetski rat,
stvaranje Kraljevine Srba Hrvata
Slovenaca, zatim Drugi svjetski rat
te stvaranje SFR Jugoslavije.
Sva ta previranja stvarala su i formirala
Ivu Andrića, rođenog u siromašnoj
obitelj u Travniku, daleke
1892. godine.
Dječak koji je odvojen od majke,
poslat u njemu novu, nepoznatu
sredinu kod rođaka, da bi se mogao
školovati. Cijelog svog života
nastojao je da bude prihvaćen, da
osjeća pripadnost, ne nacionalnu,
nego klasnu ili intelektualnu. Radio
je to cijelog svog života, pripadajući
onima koji će mu omogućiti
lagodniji život. To je bio Andrić sa
svim slabostima jednog smrtnog
čovjeka.
Šta vredi imati mnogo i biti nešto,
kad čovek ne može da se oslobodi
straha od sirotinje, ni niskosti u
mislima, ni grubosti u rečima, ni
nesigurnosti u postupcima, kad
gorka i neumitna, a nevidljiva beda
prati čoveka u stopu, a taj lepši,
bolji i mirniji život izmiče se kao
varljivo priviđenje, - rekao je Andrić.
Andrić je idejni pripadnik pokreta
Mlade Bosne, ali ne i revolucionarni.
Diplomat od 1939. godine
u Berlinu, zatim vraćanje 1941.
godine u okupirani Beograd.
Ratne godine živi povučeno u
Beogradu i stvarao svoja najbolja
djela Na drini ćuprija, Travnička
kronika, Gospođica
Nova, poslijeratna previranja opet
ga odvode u politički život, od
nepodobna postaje podoban.
Andrić želi opet pripadati da bi
mogao raditi ono što ga čini
iskonskim, da bi mogao pisati.
Biti Jugoslaven i pripadati jugoslavenskoj
ideji značilo je imati veću
šansu za karijeru, priznanje.
Je li iz toga proizlazi njegov oportunizam?
Upravo je kod Andrića bizarno,
živeći snagom manjeg otpora, za
osobnu udobnost, u svojim djelima
Andrić epskom snagom pripovijedanja,
opisuje kronološke sudbine
pojedinca, društvenog života
povezujući ih sa jednim objektom,
npr. mostom, koji poprima crte tog
naroda, otpornost, izdrživost, povezanost.
Njegov roman Ukleta avlija je
kritički prikaz vlasti kao aparata
sile, prikaz ljudskih sudbina u
zatvorenim sustavima, zatvorima
koje je aktualan sve do dana
današnjeg.
Konstantna borba dobra i zla.
Čitajući njegove romane, Andrić nas
odvodi u jedno drugo, prošlo
vrijeme, no njegovi likovi bore se
sa slabostima i vrlinama koje svakodnevno
susrećemo i u našim
životima i zato je Andrić bezvremen.
Andrić poznavalac ljudskih duša ...
Kod ljudi koji nam postanu bliski mi
sve te pojedinosti prvog dodira s
njima obično zaboravljamo; izgleda
kao da smo ih oduvijek znali i kao
da su oduvijek s nama bili.
I da se onda još jednom upitamo je
li Andrić zbog njegovog životnog
puta i vremena u kojem je živio za
nas manje vrijedan, da li ga to čini
umjetnički manje vrijednim?
Hoćemo li ga mi Hrvati posvojiti
sebi, iako nam nije dovoljno bio
Hrvat, Srbi posvojiti njima, njihov
veliki Ivo Andrić, Bosanci će reci da
je Ivo Andrić bosanski pisac jer je
pisao o Bosni?
Čitajmo Andrića, ali ne površinski.
Čitajmo ga pomno, dubinski i
shvatiti ćemo tko je bio pisac Ivo
Andrić, ljudski, svjetski!
Na ovoj zemlji ne može biti dobrote
bez mržnje, ni veličine bez zavisti,
kao što nema ni najmanjeg predmeta
bez senke. Ivo Andrić
Jela Šare
53