Rijec 58_59

Mitteilungsblatt der Kroatischen Kulturgemeinschaft e.V. Nr. 58/59, 2020
strukturu i kompoziciju knjige, upletenost citiranih riječi mnogih intelektualaca, pisaca, književnih
kritičara, između ostalog i riječi Orhana Pamuka, koji u Andriću vidi svojega prethodnika jer je
bio odvažan i hrabar pokazati nam, da smo svi od/iz istog štofa. Ni Tolstoj, pišući o Ani Karenjini
ne pokazuje politički interes nego kako zapravo jedan muškarac očima voljene žene promatra svijet.
Tako i Andrić svijet vidi iz perspektive muslimana. Martens ulogu citata obogaćuje i samim riječima
Andrićevim o određenoj temi ili životnoj situaciji, nerijetko i o tome gdje se našao pišući neko svoje
djelo. Tako je naprimjer roman “Na Drini ćuprija” pisao u Sokobanji, živeći u potpunoj osamljenosti,
ali ne jednoobraznoj jer to ona nikako nije, iako se tako čini, smatra Andrić. Osamljenost je nekad
gorka, nekad tužna i bez okusa/ukusa, a katkad slatka i zavodljiva poput rijetkog pića. Andrić je
svjedokom dva svjetska rata, uvaženi diplomat (izvan)državni, izuzetan pisac, nagrađivan, čitan i
prevođen, svemu će tome dati Martens primat u svojoj knjizi, no u njoj on citira i Andrićevu
neshvaćenost, usamljenost i samoću, osjećaj bremena života. No, to nije breme rada, jer je on do
skoro svojih posljednjih egzistencijalnih dana pisao i radio, istina mnogo teže nego ranije, ali je
stvarao. To je težina osjećaja svijeta u sebi i oko sebe, ljudska patnja, nesalomljivost, izdvojena
muka koju je Andrić često osjećao i spominjao, možda ponajviše u “Znakovima pored puta” ili u
dopisima i pismima s dragim ljudima ili prijateljima.
“Život čoveka je bitka na zemlji”, reći će on jednom, no sva ta unutarnja dilema ili tjeskobnost
nisu predmetom Martensova istraživanja nego osebujno bogat život jednog veoma uvaženog
europskog intelektualca u različitim epohama našega podneblja. Martens je Andrića uistinu smatrao
jednim od najvećih pisaca dvadesetoga stoljeća. Radio je sedam godina na ovoj knjizi, istraživao,
prikupljao građu te među nekim kritičarima vlada mišljenje da je neku literaturu ipak izostavio
(npr., Želimir Boba Juričić, “Ivo Andrić u Berlinu 1939-1941”), neku iscrpno iščitao i interpretirao
(tekstovi Miroslava Karaulca o Andriću), da su mu tekstovi i objavljene knjige određenih imena u
mnogome pomogli, no knjiga je uistinu jedan duboki obol svemu onome što je Andrić estetski
ostavio čitatelju, da li eliti, ili široj čitalačkoj populaciji; vremenu, književno-kritičkoj analizi
uostalom. Nemec smatra da se Martens nepotrebno upušta o “književne valorizacije” 1 s Krležom
kojem prilazi na određen način “podcjenjivački” smatrajući ga izvan Hrvatske jedva poznatim
autorom, što naravno nije istina, jer je Krleža prevođen i čitan na mnogim europskim jezicima.
Kasnije će Martens istaknuti da se možda nije eksplicitno i precizno izrazio te dodati i pojasniti, da
se Andrić u Njemačkoj čita, dok Krleža u njoj svoju širu publiku nema. No knjiga je vrijedna,
značajna, s mnogo ljubavi prema Andriću, kako još Nemec ističe, pisana. Onaj tko ju bude čitao
neće zapadati u letargična i monotona raspoloženja s primisli da jedva čeka kraj knjige, jer je doista
svaka stranica nositelj zanimljivoga iz Andrićeva života ili o njemu, s navedenim egzemplarima,
gdje je Martens pozornost zapravo pridavao vjerodostojnosti onoga što je bilo upravo onako kako
je “bivalo”.
Još jedna ljepota knjige je u fotografiji koja osvježava i dopunjuje cjelokupan dojam napisanoga,
koja također kao žanr katkad upisuje povijesni suplement, dopunjava sliku o onome što se
percipijentu predočava, neiskrivljeno i autentično.
Andrić je uistinu jedna kompleksna osoba, izuzetan pisac, no težina života koju je nerijetko (ne
uvijek i konstantno) osjećao, tjerale su ga u jedino pribježište koje ga spasilo, kako je i sam istakao,
živio je zahvaljujući pisanju. “Das Schreiben war alles, was mir vom Leben geblieben war”, citirat
će Martens na zadnjim stranicama knjige o Andrićevu životu i radu.
Ni bogova ni molitava
Ni bogova ni molitava!
Pa ipak biva ponekad da čujem
Nešto kao molitven šapat u sebi.
To se moja stara i večno živa želja
1
Ibidem
49