Rijec 58_59

Mitteilungsblatt der Kroatischen Kulturgemeinschaft e.V. Nr. 58/59, 2020
Pisanje je bilo sve, što mi je od života ostalo
Čini mi se kad bi ljudi znali koliko je za
mene bio napor živeti, oprostili bi mi lakše
sve zlo što sam počinio i sve dobro što sam
propustio da učinim, i još bi im ostalo
malo osećanja da me požale.
Ivo Andrić, Znakovi pored puta
GORUĆI NEPACIFIST U MORU (NE)SHVAĆENIH TUMAČENJA
Dostojanstveno treba pristupiti bilo kakvoj analizi Andrićevog teksta, no isto tako i tekstu o
njemu, ozbiljno i krajnje objektivno, jer svaki drugi pristup laički je, nevrijedan čitanja, analize i
pomena. Na taj način upisuje se i objektivnost u ovome književno-teorijskom pristupu knjizi “U
požaru svjetova” Michaela Martensa, knjizi značajnoj za Europu, pa eto i za naše narode. Značajnoj,
jer je uvidio da je i koliko Andrić velik te da je iz one svoje andrićevske tišine i radinosti tijekom
svojega veoma sadržajnoga i ambicioznoga života uspio duboko osjetiti puls našega čovjeka, njegov
poraz, bijedu, uspjeh i krvotok misli, preobraženja i života, kako je malo kome uspjelo. Martens je
još u studentskim danima čuo za Ivu, ali se spletom životnih okolnosti intenzivno njime počeo baviti
mnogo kasnije. Otkuda interes za Andrića kod jednog Nijemca, što je to u njemu pobudilo zanimanje
za životopis i kronološki rad našega Nobelovom nagradom nagrađenog pisca? Je li to Andrićev
spisateljski talent, nadarenost koja ga je odvela do Nobela, ili osebujan društveno-socijalnoangažirani
život i njegova državna i izvandržavna diplomacija, ili nešto pak posve drugo?!
Upravo to i jest jedna od specifičnosti ove biografije, da se osoba bez ideološko-identitetskih
povezanosti s našim podnebljem temeljito upoznaje s Andrićem, a sve to da bi u svojoj deskripciji
upisao tematsku viziju i preokupiranost njegovih djela, oportunizam i harmoniju istovremeno u toj
zemlji Bosni kojom se Ivo neprestano bavio, detaljno i precizno na skoro svakoj ispisanoj stranici.
Andrićevom djelu može se i pristupa se s različitih književno-teorijskih gledišta i različitim
metodološkim analizama, i skoro svaki od tih pristupa imat će svoje “opravdanje”, za nekog možda
i olakšanje. Jedan recipijent-kritičar vidjet će u njemu divljenje svemu onome što je on estetski
stvorio, jedan će ga se groziti i titulirati mrziteljem bosanskog muslimana, a jedan ga prisvajati k
sebi i određenoj dubokoj ukorijenjenosti, možda čak i hrvatskoj naciji. No Andrić je umjetnik, i
relativiziramo li polemiku već pomalo istrošenu i umornu čiji je i koliko je čiji, Andrić je prije svega
veliki pisac, europski, istina manje poznat, kako Martens navodi od mnogih Nobelovom nagradom
nagrađenih pisaca. Ali pred čitateljem se ovom knjigom/biografijom kao argumentom dobrim
dijelom otvaraju šire vrata njegovom radu u Europu i svijet. I sam Martens sjajno zaključuje da je
svima izvan “jugosfere” potpuno svejedno čiji je Andrić.
Na početku knjige Martens približava čitatelju južnoslavensko, time i bosansko mitološko poimanje
(prazno)vjerja (naprimjer o orahu, gdje se usnuli ispod njega bude bolesnima i nema im lijeka), te
daje kratak uvid u povijesno predgrađe svih kasnijih dešavanja u koja je i Andrić dobrim dijelom
bio uključen, te čitatelja, vjerojatno radi lakšeg poimanja no i radi ozbiljnog i sveobuhvatnog rada
na knjizi, pri čijem se radu upoznaje s toponimijom bosanskoga prostora, naprimjer sa Sarajevom,
koje je u to doba odmah nakon Salonikija bio najvažniji grad u osmanskoj Europi. “Bez ikoga svog
osim matere, u ubogom kućerku na Basamacima podno Bistrika i bez ikakve životne perspektive,
osim pjesništva, Ivo Andrić i nije mogao tada biti ništa drugo nego anarhist, socijalist i sanjar.
Jugoslavija je bila njihov san nad svim drugim snovima. Osim toga, svi oni su, i Andrić među njima,
bili bezbožnici, antiklerikalci i ničeanci, koji će gorke suze liti nad svojim mrtvim Bogom.” 1
1
Jergović, Miljenko, Nezemaljski izraz njegovih ruku, Booka, knj.83, Edicija Zapadno od sunca, Beograd, 2019.,
47