Rijec 58_59

Mitteilungsblatt der Kroatischen Kulturgemeinschaft e.V. Nr. 58/59, 2020
Nije najveća budala onaj koji ne umije da
čita, nego onaj koji misli da je sve ono što
pročita istina.
Ivo Andrić
IVO ANDRIĆ - EUROPSKI ŽIVOT
Michael Martens rekomponirao
je priču o Ivi Andriću, bosanskohercegovačkom
dobitniku Nobelove
nagrade za književnost 1
Ivo Andrić (rođen 9. listopada
1892. u Dolcu kod Travnika, a
umro 13. ožujka 1975. u
Beogradu) bio je jugoslavenski
pisac, diplomat, političar i
nobelovac. Ivo Andrić je 1961.
godine dobio Nobelovu nagradu
za književnost, za epsku snagu
s kojom je oblikovao motive i
sudbine iz povijesti svoje zemlje.
Tada je maršal Tita bjesnio, jer
je očekivao hrvatskog sunarodnjaka
Miroslava Krležu.
Andrić je bio samo bosanski
pisac.
Ivo Andrić postao je svjetski
poznat svojom Višegradskom
trilogijom (Most preko Drine,
Gospođica, Vezir i Konzul). U
domovini Andrić se našao u
razmeđu nacionalnih interesa, a
posebno je omražen među
Bosancima zbog nemilosrdnog
predstavljanja njihova karaktera
i običaja 2 . Andrić potječe iz
1
Michael Martens: Im Brand der Welten, Ivo
Andric - Ein europäisches Leben. Biografie.
Zsolnay- Verlag in Wien, 496 Seiten, 28 Euro.
2
Suvremenik I. Andrića, prof. dr. Vladimir
Dvorniković (1888.-1956.) u knjizi
Karakterologija Jugoslavena, čija prva
zamisao potječe još iz 1917., razvija tezu o
potrebi izgradnje narodnog karaktera. Kao što
je karakter "središte ličnosti" čovjeka kao
individuuma (središte organsko i dinamičko),
to vrijedi i za narod koji je »historijska ličnost
višeg reda«. Po ugledu na Hegelovo
razlikovanje nepovijesnih i povijesnih naroda,
razlikuje "narode prostora" (koji su
prvenstveno uvjetovani prostorom, prirodom,
ekologijom – to je »sirovi i nagonski životni
period«) i "narode vremena" (koji stvaraju
vlastitu kulturu, odnosno povijest, koji
katoličke obitelji i moglo bi se
očekivati ​da će se očitovati kao
pripadnik hrvatskoga naroda.
Njegova jugoslavenska orijentacija
ostala je do danas kao
mana. Njegovo političko stajalište
izraženo je u njegovim
djelima: bio je pristaša jugoslavenske
multietničke ideje o
državi, ali s druge strane predstavio
je problem suživota različitih
kultura. Nakon Drugog
svjetskog rata nastavio je služiti
sada već socijalističkoj - jugospoznaju
svoj bitak, koji su zakoračili u
»prosvjetljenost i racionallizam« ). Tvrdi da
Srbi, Hrvati i Slovenci jedino postajući
jedinstveni narod Jugoslavena mogu prevazići
svoju uvjetovanost »prostorom« i postati
povijesni narod. Dvorniković je, nakanio dati
apologiju, a dao je, protiv svoje volje,
"izdajničku konfesiju integralizma": umjesto
homogenosti, on prikazuje etnografsku i
historijsku heterogenost Hrvata i Srba. (Cf.
Dragutin Roksandić: Srpska i hrvatska
povijest i "nova historija", Zagreb: Stvarnost,
1991. ("Karakterologija Jugoslavena
Vladimira Dvornikovića i njezina recepcija u
srpskoj i hrvatskoj kulturi (1939–1941)", str.
257–281.)
slavenskoj državi. Trideset godina
nakon raspada Jugoslavije
svaka od novo oblikovanih
bivših republika: Bosna, Srbija
i Hrvatska željela bi imati Ivu
Andrića za sebe. Neki ga vide
kao srpskog pisca, drugi kao
Hrvata, a nemalo je onih koji ga
žele zabraniti. Andrić je u Bosni
pretvoren u islamofobnog demona,
kaže Ivan Lovrenović,
bosanskohercegovački pisac iz
Sarajeva:
Nakon raspada Jugoslavije
Andrić je postao žrtva i sredstvo
stvaranja novog nacionalnog
identiteta na svim stranama.
A najtužnije poglavlje dogodilo
se u Bosni.
Michael Martens iz izdavalačke
kuäe Zsolnay / Beč istražio je
piščevu biografiju i predstavio
je u sjajno probojnoj novinarskoj
prozi. Žiri u Darmstadtu
odabrao je ovu publikaciju za
45