Riječ - Hrvatska kulturna zajednica Wiesbaden

RY^ RIJEČ Hrvatske kulturne zajednice - Wiesbaden broj 42. 2012.Njemačku, u Wiesbaden, bar nana kavu i na kolače, pa ćemorazgovarati o svemu. Pokazat ćuti kako ovdje žive Hrvati.Puno pozdrava,Tvoja Ana-LenaP.S. Poljubi mi Katarinu, Marinu,Veru, Petera, Pabla i Kaya!Pozdravi mi puno mamu i tatu.Ana-Lena Bliznac,6. razredKako bih se ponašalakao roditeljPonekad se pitam kakva ću mamaja biti. Hoću li biti dobra mama,hoću li biti histerična mama ilihoću li biti loša mama? Sada tojoš ne znam, ali ipak bih jedogadana željela biti dobra mama.Kada budem mama, svojem ćudjetetu pomagati oko zadaće ilinekih drugih stvari. Sa svojom ćuobitelji ići na izlete, nekada nabazen, nekada u park, nekada ukino ili u šetnju. Ako moje djetebude curica, možda će voljetebalet ili jahanje, a možda ćeželjeti svirati neki instrument.Isto tako, ako budem imaladečka, možda će on voljetinogomet ili plivanje. Svejednokakve će hobije imati moja djeca,ja ću ih podržati u svemu. Mislimda neću biti jako stroga i da ćupristojno odgojiti svoju djecu.Naučit ću ih da dječja soba nesmije biti neuredna i da se onamora pospremati, da se ne možeimati sve što se hoće i da, kadakrenu u školu, moraju pisatizadaću i učiti. Svoju djecu nećuprisiljavati da uče zato jer ondaneće ništa naučiti, već samimoraju uvidjeti da moraju učiti.Naravno moći će se družiti sprijateljima, prijatelji su pravobogatstvo.Uh, ali kada bolje razmislim,koliko obaveza ima jednamama, koliko puno mora raditi,kuhati, pospremati cijelu kuću,voziti dijete amo-tamo, sretnasam što sam još dijete.Matea Briševac, 7. razredŽivot bez mobitela!?Imam već 14 godina i znam dakad sam bila mala i imala samo8 godina, da sam htjela jedanlijepi mobitel. Htjela sam gazato što sam se voljela igrati iglupirati. Danas znam da nijemobitel za igru, nego za praveprobleme.Mama mi je kupila moj prvimobitel kada sam imala 10godina i išla u 5. razred zato štoje moja škola bila daleko i moralasam se dugo voziti autobusom.Moj prvi mobitel nije bionajmoderniji, ali za mene je biojako važan. Jednog dana sam bilas mojom rodicom Anom u gradu.Imala sam 12 godina i već je bilokasno. Ja sam htjela ići kući zatošto je bilo jako kasno navečer i jasam se bojala ljudi koji su bilipijani i nenormalni. Moja rodicanije htjela ići kući, zato što jehtjela biti jedna cura koja se neboji ničega. Odjednom nas netkozove. Mi se okrenemo i vidimojednog strašnog čovjeka koji jenosio crni kaput i bijeli šešir. Mismo počele hodati brže i već smose bojale. Taj čovjek nas je zvao ilovio, ali mi nismo htjele statinego smo cijelo vrijeme trčale.Nas taj čovjek nije htio pustiti namiru i uzeo je iz svoga džepajedan nož. Odmah sam uzela mojmobitel i nazvala moju mamu ipoliciju. Smjesta su došli iuhvatili ga. Čudno je bilo da nijebilo nikoga u gradu osim mene,Ane i toga čovjeka.Od tada znam da mi je mobiteljako važan i da ga trebam svakidan. Kada imam problema ilipitanja za školu mogu mojojprijateljici napisati jednu porukuili ju nazvati. Svejedno je koji semobitel ima, važno je da se moženekoga nazvati kada se imaproblema.Melanie Bliznac, 7. razred.Službene stranice Hrvatske nastave u Hessenu i Saarlanduhttp://www.hrvatska-nastava-hessen.de/16